Veličani iz Podgorice i primorskih gradova, iz Srbije, Bosne, sa Kosova, ali i oni koji i danas stalno žive u selu Velika kod Plava, njihove zvanice iz susjednih sela Gornja Ržanica, Šekular, Brezojevica, te istaknuti pisci, pjesnici i publiciste, imali su lijepu priliku da se druže i da se bolje upoznaju u kulturno-zabavnoj večeri, održanoj u subotu u Domu kulture u Prčanju. Bila je to prilika i da se napravi osvrt na istoriju i tradiciju veličkoga kraja, ali i da se zajednički kreiraju nove ideje za očuvanje i budući razvoj jednog od najljepših predjela Crne Gore. Domaćin oko 170 zvanica bilo je Udruženje Veličana za Crnogorsko primorje – Kotor, a suorganizatori „Klub Velika“ i „Velička Kapetanija“ iz Podgorice.
– Okupili smo se radi druženja sa ciljem da mi sa Primorja, od Debeloga brijega do Ulcinja, a najviše iz Tivta i Kotora, pomognemo svom rodnome selu – naglasio je Momčilo Stešević, predsjednik Udruženja. Specijalni gosti, ujedno i domaćini večeri, bili su istaknuti stvaraoci veličkog kraja: geograf prof. dr Marko Knežević, autor monografije „Velika i Novšiće“, Branko Jokić, autor sedam knjiga, među kojima su i „Rječnik veličkog govora“ i „Zapisi o Velici i Veličanima“, te prof. Branko Paunović, autor knjige „Velika – večna patnja“, koji je 40 godina posvetio prosvjetnom radu na Kosovu. Profesor dr Ranko Simonović obratio se prisutnima ispred Odbora za obilježavanje 70 godina od fašističkog genocida u Velici (28. jula 1944. godine), govoreći o Zborniku radova sa naučnog skupa održanog tim povodom prije dvije godine. Prisutni su imali privilegiju da dobiju neku od brojnih knjiga, koje su ovi istaknuti Veličani donijeli. Čast je i lijepo je da djecu svoju uče i nauče da se po rodu veličkome kazuju, jer imaju po čemu i imaju po kome, a na to ih, po riječima Miomira Mija Boškovića, novinara i publiciste, obavezuje vjekovima tegobna, a časna velička istorija, ali i ovaj skup.
– Rodna naša Velika je ostala i opstala, u jednom momentu bilo joj je i tijesno – u svakoj našoj kući bilo je po petoro-šestoro djece i tada se naša Velika počela „prelivati“ preko čakorske međe u pitomu i ako bog da ponovo našu Metohiju i svete vode Lima. Krenuli smo trbuhom za kruhom, za znanjem, školama, zaposlenjem, za budućnošću. Veliku svi podjednako nosimo u srcima... Braća i sestre smo svi mi, bratstvom i sestrinstvom nas je učinila zajednička muka, zajednička nesreća i zajednički pogrom koji su naši istrpjeli i pretrpjeli sahranjujući, gomilajući i skupljajući u dvorištu svome, kao nesretni Tomica Gojković, osamnaestoro čeljadi na jednom mjestu, učas preklanih, možda u nekih kobnih, vječnih desetak minuta... Mi se sretamo već petnaestak godina svakog svetog i tužnog 28. jula ispred hrama veličkih mučenika. Prepoznajemo se, ljubimo se i obećavamo jedni drugima viđenje, pozivamo se da se sretnemo i da se podsjetimo, to su ti „urečeni sastanci“, poručio je Bošković. Svojim pjesmama „Obećani snovi” i „Tragovi djetinjstva“, mlada pjesnikinja Slađana Paunović i prekaljeni pjesnik Todor Živaljević Velički, koji je kazivao „Molitvu za moj rod velički“ i svoje poeme „Metohija“ i „Moleban za raba Teodora“, dali su svoj pečat ovom susretu Veličana, baš kao i guslar Milun Tomović.
– Ispunjava me zadovoljstvom to što smo uprkos istorijskim pošastima opstajali na ovim vazda nemirnim i tragično podijeljenim prostorima. Opstajali zato što smo znali da časno služimo svom porodu, bratstvu i plemenu, da ozbiljno i odgovorno služimo svom veličkom korijenu po unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih shvatanja i saznanja. Pred svakog od nas u današnjem vremenu ovim činom pronalaženja sebe u zajedništvu prinosi časno i moralnu obavezu pred precima, a još i više pred potomcima, da naša djeca znaju ko su, odakle su, i kuda treba da idu, da nikada i nigdje ne budu zatrovani nerazumijevanjem ili mržnjom, zbog toga što je neko druge vjere, drugačije se osjeća i promišlja svijet oko sebe.., poručio je pjesnik Živaljević.
Zoran Jokić, Veličanin koji već dugo živi u Kotoru, poznati scenograf i dizajner, smatra da ovakva druženja treba da doprinesu poboljšanju uslova života u Velici, valorizaciji njenih prirodnih, kulturnih, istorijskih i ljudskih potencijala.
– Imamo vrhunske stručnjake koji su iznijeli niz podataka o onome što je bilo u prošlosti, ali nas interesuje što je Velika u narednih 50 godina, vizija svih naslednika te tradicije. Velika, nažalost, živi na stradanjima, umjesto da postradali budu povod naših okupljanja, a ne uzrok. To je „odskočna daska“ da se gradi nešto mnogo pozitivnije i boljem – kaže Jokić. Novljanin Radivoje Džudović smatra da je fantastično to što se ovakvi susreti organizuju i u Kotoru i u Velici, u vrijeme kad se ljudi otuđuju, puno zunači kad se vidiš sa nekim poslije mnogo godina.
– Zašto se ljudi odlivaju odozgo – kolijevka učenja lijepog ponašanja i svega što jedno dijete može da primi, to je Velika i svi ti krajevi, kad neko odatle ode bilo gdje u svijet, teško ga puštaju, on se svud može primiti, ne puštaju ga da se lako vrati, jer on već ima neki svoj pedigre, ponašanje, stav, da može da uspije bilo gdje zađe, u bilo koje društvo, bilo koju porodicu – primjećuje Džudović.
Ključno pitanje za Veliku je kako motivisati mlade da ostaju u selu i da se vraćaju oni koji su decenijama ranije odselili. Najneophodnije je, po riječima Momčila Steševića, da se ogradi centralno groblje, da se napravi nova kapela, da se lokalni putevi izgrade, da se zadrži koliko je iole moguće to stanovništvo da živi gore.
– Nijesmo neki bogataši, ali koliko-toliko možemo, skupimo se za neke donacije kad treba. Vraćaju se mladi, vraćaju se stari, došla su takva vremena, ima dosta novih vikendica i kuća, dosta starih kuća se renovira, imanja se obrađuju. Tokom ljeta Velika je zaista velika, zimi je malo pasivno, pođu za Berane, za Podgoricu, na Primorje, za Srbiju, Bosnu, ali ljeti se vraćaju. Ima dosta ljudi koji se bave stočarstvom, voćarstvom, vratili su se i obrađuju zemlju, a ima dosta i onih koji nijesu nikako išli odozgo, nego žive i rade u Velici, objašnjava Stešević. Njegov brat Tomo Stešević, jedan je od onih koji Veliku nijesu napuštali. Zajedno sa njim iz Velike su u Prčanj došli i Momo Paunović, Zoran Paunović, kao i Marko Paunović, 24-godišnji student tehničkih nauka, koji nastavlja tradiciju odlaska intelektualaca iz Velike, s obzirom da u rodnom selu nema perspektive da radi u svojoj struci i da živi od toga.
– Na zadnjem popisu MZ Velika je imala ukupno 314 stanovnika, a uoči Drugog svjetskog rata 2.016 stanovnika, ta demografska slika ima tendenciju pada iz razloga što su izraženi ekonomski problemi, nemamo nikakav privredni subjekt, fabriku, pogon, koji bi mogli da zadrže stanovnike. Apsurdno je to što selo Velika ima toliko kvalitetnih kadrova, po glavi stanovnika ovo je najprosvećenije selo u svijetu, jer je preko 500 ljudi iz njega završilo fakultete, a imamo oko 50 doktora i magistara, rasutih na sve četiri strane svijeta. Trudimo se da ih malo animiramo, a i kod njih se probudilo to rodoljublje i ljubav za zavičaj, hoće da nam pomognu, daj bože da to što smo zamislili i uspije. Imanja su dosta zapuštena, a da se vrate, nemaju gdje da se zaposle, to je za sada nemoguće. Vraćaju se individualno, a mi bismo voljeli da to bude što masovnije – kaže Tomo Stešević. Sa nama je podijelio uspomene iz vremena kada je pohađao prvi razred osnovne škole u Velici. Stara fotografija prikazuje preko 30 prvaka, a sad selo ima samo 12 đaka u sva četiri odjeljenja.
Program je vodio Vladimir Jokić, Veličanin iz Kotora, a Veličanke sa Primorja su se potrudile da zvanice uživaju u ukusno pripremljenom posluženju i kolačima.
M.D.Popović
Neka kamen progovori
Napravili su novu školsku zgradu, a ta stara škola je naša svetinja – služila je i kao seoska prodavnica, ambulanta, mjesna kancelarija, a kada je te funkcije preuzela opština Plav, zgrada je postala „ničija“. Tražili smo od Ministarstva prosvjete da je ustupe seljanima, jer nas vezuju uspomene za nju kao jedinstveno kulturno dobro, zidali su je naši preci, klesali lokalni kamen i svaki kamen ima svoju istoriju. Direktorka Uprave za kulturna dobra Crne Gore Anastazija Miranović nam je pomogla da spasemo tu školu, koja je zvanično osnovana prije 150 godina (1864). Toliko je iz nje izašlo doktora, pravnika, ekonomista, učenih ljudi, kad bi svi dali po četiri eura, napravili bismo dvorac od nje i priveli je namjeni – da bude ustanova kulture – ističe Tomo Stešević.
Od sjećanja do zavičajnog muzeja
Velika je u svojoj istoriji 12 puta paljena, a 1944. godine od fašističke ruke je stradalo oko 600 stanovnika iz dva sela i o tome se ćutalo 70 godina. Mi smo postavili hram „Sveti Kirik i Julita“ posvećen svim tim mučenicima, koji su bili poklani samo zato što su bili hrišćanske vjere. Prošle godine posjetio nas je patrijarh Irinej sa sveštenstvom. Namjera nam je da napravimo zavičajni muzej, seosku biblioteku, pošto imamo već šest hiljada naslova. Hoćemo da napravimo i salu gdje ćemo da se sretamo 28. jula, na dan pokolja Veličana, na saboru sa opelom i liturgijom – kaže Tomo Stešević.
Znamenita prošlost, neiskorišćeni resursi
Velika je do 1944. godine bila opština, najveće selo na Balkanu, koje baštini tradiciju jedne od najstarijih škola u Crnoj Gori. Iznjedrila je prvoga doktora nauka u Crnoj Gori – Iliju Vučetića koji je doktorirao 1880. godine u San Peterburgu. Selo pripada opštini Plav, a graniči sa opštinama Andrijevica, Berane, Peć, Dečane i sa Albanijom. Okružuju ga planine Čakor i Mokra, Lijepi do, Vaganica, krase 17 živih potoka, aktivni tokom cijele godine. Od info-table „Velika“ do Kotlova imamo 34 kilometra, put Murino–Čakor–Peć je oduvijek spajao ljude sa ovih prostora, sagrađen 1934. godine za vrijeme kralja Aleksandra. U Kotorskom arhivu sam našao podatak da je prvi Veličanin koji je prije 200 godina sahranjen na groblju u Škaljarima bio dr Vladimir Živaljević. Udruženje Veličana Primorja broji 130 članova, od Igala do Debelog brijega ima 118 domaćinstava, čije su glave došle ovdje prije 60-80 godina, rekao nam je Momo Stešević.